14.01.2016.
Ma tko ih ne voli?
Postoje teme o kojima se u društvu ne diskutira i ne nameće vlastito mišljenje i uvjerenje. To su redom politika, vjera i ćevapi. Kad god se spomene neka od tih tema, povišen ton je neizostavan, obrazi rumeni, a strastveno argumentiranje zašto je baš tvoje iskustvo ili mišljenje najvjerodostojnije, na vrhuncu
Možda niste toga svjesni, ali postoji cijela jedna mala znanost i kult o ćevapima. Koji su najbolji – sarajevski, banjalučki ili pak travnički? Jesu li taman pečeni ili su prepečeni i koji je najbolji omjer mesa u njima, a koji začina? Da li je lepinja dovoljno natopljena, odnosno suha? Sve su to vrlo delikatne stvari, osobito za one kojima je nepce vrlo moćan alat. Štovatelju ćevapa nije daleko potegnuti preko granice u susjednu Bosnu i Hercegovinu na izvorni okus te mesne delicije.
Doduše, posljednjih nekoliko godina i kod nas se otvorilo jako puno ćevabdžinica koje nude „sarajevske“ ili „banjalučke“ ćevape pa možemo degustirati kad god nam padne na pamet. Međutim, pravom gurmanu i obožavatelju ćevapa bitan je i ambijent, okruženje i mirisi kako bi iskustvo bilo potpuno. Ovo srednjovjekovno jelo je u bosanskoj kuhinji prisutno već nekoliko stotina godina i niti jedna zabava, okupljanje ili druženje ne može proći bez njih.
Naizgled tako jednostavno, ma i na drugi pogled jednostavno, ali kako to biva, jednostavne stvari su na kraju i najkompliciranije. Treba znati jako dobro baratati s omjerima, a Bosanci ruku na srce to znaju. Nekako im je zapisano u genotip već po rođenju. Ukusi se razlikuju, netko više voli ovako, netko onako. Zato nam ostaje onaj najlakši dio posla. Probavanje, degustiranje i da – diskutiranje.
