23.02.2016.
Jutarnje skakutanje zamijenili su žurba, mobiteli, punjači, iznošenje smeća... Neopterećenom trčkaranju i zezanju mjesto su uzeli užurbani radni ritam, ogorčeni prolaznici, ljuti vozači, nesretne žene i neostvareni muškarci. Nove igre i skrovišta, neki siviji omeđeniji prostori. Zatvaramo se sve više i skrivamo sve bolje.
Sjedimo, tipkamo i zamišljamo idealne živote koje ćemo jednom voditi. Šume i zelenila kojima ćemo jednom opet trčkarati. Jednom, kad budemo sretniji, ispunjeniji i zaigraniji. Kad skupimo dovoljno novaca da se opet pomladimo i dovoljno prijatelja da se opet podružimo. Kad sagradimo svoju kuću i uredimo svoje okućnice. Napravimo gredice i posadimo najdraže povrće, uzgojimo najfinije voće i sakupimo toliko ribizla, malina, ogrozda i kupina da svaki dan kuća miriši po drugoj vrsti pite. Kad sve sjedne na svoje mjesto i prestanemo samo planirati obroke i čekati plaće. Jednom.
Nećemo više ne vidjeti monitor od post-it-a i nećemo samo prebacivati iz šupljeg u prazno. Imat ćemo sve što trebamo za normalan život i sve vrijeme ovog svijeta da ga ispunimo. Nećemo biti pod pritiskom alarma, a budit će nas sunce. Opušteniji, mirniji. Samo da ovo prođe. Zadnjih sat vremena na poslu, onih pola sata do doma, samo da stignemo. Samo da ne bude gužve, da semafori budu zeleni, da onaj ispred više odluči skreće li ili ne i da se ljudi maknu s biciklističke staze.
Kako ćemo se odmoriti. Nećemo raditi ništa. Njegovat ćemo se i igrati. Ugasiti sunce, upaliti mjesec i uživati u večeri. Slušati dobru glazbu, neku stvarno dobru playlistu.
Samo da stignemo, odmorit ćemo se taman da nas drži do vikenda. Taman da prođu kiše i da pobjegnemo daleko od sivila i buke. Ići ćemo u prirodu, ovaj vikend sigurno negdje bježimo. Sljedeći put ćemo negdje malo dalje, ali ovaj bježimo pa makar i samo na Sljeme. Toliko si možemo priuštiti.
Lanca probijanca, stare košare, gumi gumija, školice, odbijanja lopte od zid, preskakanja. Skupit ćemo cure i raditi narukvice od tratinčica. Dečki k’o dečki dosađivat će nam sa strane i gađati nas loptom. Smijat ćemo im se. Valjat ćemo se od smijeha. Igrati se. Nećemo razmišljati o ponedjeljku, živjet ćemo sretnije. Zdravije. Nećemo se prežderavati ugljikohidratima i sjediti po cijele dane. Trčat ćemo. Rekreativno, ali redovito. Istezat ćemo se svako jutro i nećemo leći na pun želudac. Pit ćemo točno dvije litre vode dnevno i cijediti limun. Nećemo besmisleno visiti na društvenim mrežama i klikati 9gagom.
Pogledat ćemo jedan dokumentarac dnevno i pročitati barem jedan kvalitetan tekst uz kavu. Jedan dan bliže gradnji kuće i uređenju one divne okućnice. Jedan dan bliže polju, šumi i cvijeću. Nećemo izgledati ogorčeno i bježati u sivilo. Jedan korak bliže gumi gumiju i školici. Narukvicama i ogrlicama, maslačcima i igralištu. Smijat ćemo se i biti djeca. Nećemo provesti život čekajući i nećemo se jedno jutro probuditi naborani i neostvareni.
Nećemo napraviti previše planova ujutro i ne ispuniti nijedan do večeri. Nećemo se razboljeti i ostariti od čekanja. Smijat ćemo se i valjati. Izbrisati mjesec i dovući sunce. Neka mašine, ovaj vikend idemo dalje. Dalje i od Sljemena. Svjež zrak, šume i zelenilo. Igranje. Toliko si možemo priuštiti.
